Dragana Kanjevac

All posts tagged Beograd

 

Ovo je naravno totalna glupost, nikoga kesa još nije preobratila.U duhu novih metoda privlačenja Internet pažnje, bubnuh ovaj naslov, možda neko nasedne i klikne onako bezveze.To se traži.

Pomenuta plastična kesa nije izmišljena.Evo je u dvorištu nadomak Terazija.Misteriozno se našavši na drvetu, već desetak dana ponosno vijori na vetru.Stanari obližnje zgrade svakodnevno prolaze pored ove neobične zastave sa natpisom „roda“ – uglavnom je ne primećujući. Što će reći – vidna polja su nam se toliko suzila da kesa već u startu nije imala šanse za veću popularnost.

Retki pojedinci koji su uočili the kesu pomislili su povodom nje različite stvari.

Svetska žena: „Ovo samo još kod nas ima, pa svuda u svetu su plastične kese zabranjene“

Domaćica:“ Roda…jao luk nisam kupila, ko će sad nazad jebote“

Aktivistkinja kućnog saveta: „ Vidi molim te ove štrokavce iz susednog ulaza.Poizdavali stanove, bogtepita ko tu sve živi..“

Penzioner: „ Ova roda, mamu im lopovsku,deru, a samo što se ne potrovasmo pre neki dan od onih kobasica..“

Aktivistkinja kućnog saveta 2:“ E od ovih drogeraša ne može više da se živi“

Starosedelac: „ Šta još neće da urade ovi čobani što su došli iz pizdematerine..!“

Blogerka: „Ovo je slika našeg mentaliteta! Sad ću da fotkam! Ili možda pozvati gradsko Zelenilo…ma ko će sad da se smara -pocepaće je već vetar jednog dana…“

 

 


Naša prva kućna telefonska linija stigla je u paketu sa preseljenjem u novi stan.605060.Odmah je čudesni aparat dobio počasno mesto – svoj stočić u hodniku, blizu ulaznih vrata. Jedva sam čekala da zazvoni, ne bih li se u brišućem letu ustremila ka aparatu i prva se javila na poziv; čak sam se jednom ozbiljno ugruvala u sudaru sa zidom koji je stajao na putu ka mojoj telefonskoj sreći.Onda je usledio tinejdžerski period, karaterističan po produžavanju telefonskog kabla, uvlačenja aparata u svoju sobu kao i maratonskim razgovorima i roditeljskim intervencijama. Pošto su tadašnji prosečni stanovi imali samo jedan šteker za telefon, instaliranje dva aparata podrazumevalo je svakojake vrste budženja ne bi li se obezbedila mrva telefonske intime.Prošlo je od tad mnogo godina dostojanstvenog života fiksnog telefona, sa inovacijama kao što su poruke na telefonskoj sekretarici i slično. Jedino javnim telefonskim govornicama u BG nikada nije bilo pomoći – neopisivu agresiju su nesretne trpele.

A onda se pojavilo mobilno telefonsko božanstvo. I kao što je nemi film uništen pojavom zvuka, fiksni telefon je neverovatnom brzinom postao relikt prošlosti. Kad zazvoni fiksni, zna se – ili su mame i babe ili telefonski prodavci koji su za vas „spremili mali poklon“. Sve u svemu – bolje se ne odazivati, ako smem da se našalim.

Inače,  sa mobilnim, pa još i pametnim – nema šale: on je gospodar sveta, a mi njegovi srećni robovi.


Meštani obrenovačkih sela koji su blokirali smeštaj azilanata u njihovom kraju, pa još zapalili i baraku, obogatili su domaći asortiman zla za još jedan ispad neljudskosti od kojeg su se mnogi od nas naježili. Konačno smo bar završili sa mitovima o srdačnom i gostoljubivom narodu i mudrome srpskome seljaku.

Ovaj hladni dah primitivne mržnje nije nikakav obrenovački ili etno specijalitet. Iste ledene žmarce osetih i odavno kad sam se prevarila te otišla na sastanak kućnog saveta, ovde, u Beogradu. Mržnja i gađenje stanara zgrade prema izbegličkim porodicama koje žive u zajedničkim prostorijama bila je jednako strašna kao i blokada azilanata, iako upakovana u nešto finiju oblandu, sa predlozima kako bi „izbeglice“ (tonom kojim se izgovara reč „pedofil“, npr)  mogle da ribaju stepeništa u zgradi i čiste dvorište, kad nam već zauzimaju i nedovoljno plaćaju dragocene podrumske odaje i mešaju se sa nama, elitom iz centra. O, kako bi gospođe stanarke sa podignutim frizurama rado dočekale nekog Hitlera i glasale za njega! Zamišljam ih kako bi sa radošću presuđivale i denuncirale, samo kada bi dobile neko malo, skromno  fašističko radno mesto.

Za sve one koji nisu razumeli razloge blokade puta od strane stanovnika arijevskih sela Ušće i Skela: nisu oni samo zgroženi blizinom belosvetskih čudovišta (a jesu), oni su u stvari na braniku otadžbine.Čuvaju bezbednost najveće srpske elektrane od strane, kako rekoše, „neadekvatnih lica“, najverovatnije potplaćenih da unište naš arijevski energetski sistem.

I tako su kolmovane tete iz kućnog saveta, pripadnice zamišljenog Hitlerovog biračkog tela dobile žestoku konkurenciju u obrenovačkim arijevcima.Oni su ipak odlučili da glasaju direktno –  za samo zlo, bez posrednika i provizije.

 

 

 


Neverovatno toplo vreme za ovo doba godine,  šta bi drugo nego da  izmamljuje Beograđane na ulice. Temperature od dvadesetak stepeni nisu, pak, pokolebale Beograđanke da u najvećem broju ovih dana šetaju u – čizmama. Odakle ta želja za pregrejanim nožicama u zimskijem čizmicama?

Radi li se o novoj robi koja mora da se proba? Ako je tako, onda ok.Vredi se za modu i lepotu znojiti i mučiti. Medjutoa, samo letimičan ulični pogled  će nam reći da su naše žene povadile ceo zimski arsenal iz ormara i ponosno se produciraju na plus 25 u čizmajama raznih vrsta, na čelu sa UGG bakandžama, noćnom morom svih pravih muškaraca. Kako objasniti ovu neobičnu pojavu?

Mi se ovde u Srbiji generalno pretoplo oblačimo. Uvek imamo neki sloj više na sebi, kao da nikako ne možemo da se opustimo, u stalnom stahu da se ne promeni vreme i iznenada ne udari mraz. Da li su u pitanju genetski strahovi da nas sa ulice ne oteraju u neki zbeg, šumu, ili nam vetar ne odnese zemunicu, tek oprema je tu. To što je napolju gotovo leto, neće nas zavarati – uostalom mi ovde ne verujemo ni zvaničnim vremenskim izveštajima, pošto oni, iz nekog razloga, lažu.

Pogledajte ovih dana ljude na ulici  – kad vidite nekog lagano obučenog, taj je sigurno stranac. Videh ženu  pre neki dan u kratkim rukavima i sandalama na plus 26 – strankinja, naravno; gledaju je ljudi gotovo sažaljivo. Ne zna, jadna, da ovde sve bolesti počinju od hladnih nogu, da čizma glavu čuva i tako to. Bolje i da ne zna kakve tek sve opasnosti vrebaju od lokalne pošasti snopa hladnog vazduha zvanog Promaya…

Da li smo onda mi ovde, tako ušuškani, pregrejani i opremljeni – zdraviji nego drugi narodi?Nije teško pogoditi.

Ima u toj čizmofiliji na plus 25  nečeg od specifično našeg shvatanja realnosti.Koje je fiksne prirode. Jel novembar? Jesu li krenule slave? Natrontajmo se kako dolikuje!  Tako treba! A Ovo Nenormalno Vreme ćemo okriviti za to što se kuvamo, što smo bolesni, i što nam još pride ovo blještavo sunce gotovo nepristojno osvetljava naše ustajale živote…

 

 

ilustracija: FUTRO

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Svako ko je osuđen na beogradske usluge zna kakva je ljuta borba u pitanju i koliko surova bege stvarnost  ima malo veze sa mitom da Srbiju nastanjuje neviđeno gostoljubiv i srdačan narod, da imamo “dušu” i te fore.

Evo nekih tipova prodavaca koje sigurno srećete u gradu:

SPAVAČ – ima dvadeset i nešto, i njegovo fizičko prisustvo je varka. Njegov mozak spava dubokim snom posle neprospavane i lude noći.Spavač vas sluša ali vašu narudžbinu čuje kao neku neodređenu, više neprijatnu buku. Sve što prekida njegovu potrebu da prilegne i odspava doživljava kao atak i brani se ignorisanjem  i prevrtanjem očima

AGRESIVAC –u startu frustriran zbog svoje, kako on vidi, bedne pozicije sluge.Stvari shvata veoma lično –  sabotira svaku trgovinu, svađa se sa mušterijama  – to su oni koji se obraćaju sa GOSPOĐO ubilačkim tonom. Ako naletite na ovakvog tipa – nalevo krug, napuštajte objekat.Agresivac će vam biti zahvalan!

OSTACI PROŠLOSTI – stari kadar prodavačica, mogu se sresti u Maxiju, npr. Osim što imaju problema sa kompjuterima, vidom, a ponekad i higijenskim standardima, ako vas upoznaju, mogu da budu veoma ljubazne i drage, kao neke dalje tetke. Pokazaće vam šta je na akciji, a šta nikako da ne kupujete i slično.

NESPOSOBNJAKOVIĆ – možda sasvim dobar u duši,drag komšija, suprug i otac, ali ne zna da radi svoj posao. Započinje komunikaciju sa više mušterija odjednom i nikoga ne uspeva da usluži, upada u paniku, greši , izvinjava se i proizvodi haos.

JA SAM U STVARI PROFESOR KNJIŽEVNOSTI- tranzicioni šmek ražalovane srednje klase; sreću se u manjim radnjama, prodavnicama zdrave hrane, poklona i sitnica.Iako su se prilagodili okolnostima i promenili zanimanje,  moraju tu i tamo da pokažu da oni nisu obični prodavci i da vas je pogodila Fortuna jer vas uslužuju intelektualni giganti.Smarači.

RETKI MAHERI- harizmatični pojedinci koji vam prodaju  ono što vam treba, kao i ono što niste ni slutili da vam je tako neophodno.Još se vratite kući srećni što ste tako dobro investirali.Pamtiću slučaj crvenokose Rakel Velč iz Jasmina i kupovine mleka za telo koja se završila punom kesom.Hipnotisala me sa par ubedljivih saveta, posvetila mi petnaest minuta i novčanik se sam otvorio.

HVALJA VAAM – nova vrsta. Pošto i u Beograd polako dopire dosta neobična  ideja da zaposleni u uslužnim delatnostima treba da budu uslužni, to se očituje u pojavi  cvrkutavih devojaka koje govore, tj pevuše nekim umekšanim srpskim jezikom: izvoljiteeee, hvalja vaaam.Ovaj pevajući manir je ipak korak napred u ljubaznosti  iako je izveštačen i vrlo lako prelazi u svoju suprotnost-  ako nemate sitno, na primer, ili je radno vreme pri kraju.

 

 

 

 


 

Osnovne stvari koje su vam potrebne za letovanje kod kuće su da ne idete na posao i da je leto. Prednosti letovanja kod kuće su mnogobrojne. Smeštaj je relativno besplatan, nema pakovanja, troškova putovanja, cimanja u putu, turističkih gužvi, obaveza da išta obilazite ili idete po plažama. A ako letujete u rodnom Beogradu, što znači da ste slobodni i imate nešto para, možete da provedete prijatno vreme.

Eto, dobih  tu mogućnost da deo odmora provedem kod kuće, i ugodno me iznenađuje ovaj grad kad se opušteno šetam,  pa primećujem zanimljive zgrade, vidike, ambijente.Beograd je divan u detaljima, opšti plan je manje-više onako. Danas sam otkrila vintage radnju kožnih tašni u blizini, drže je zanimljivi stariji ljudi koji su se baš raspričali, tačnije gospodin, ali onako sa stilom, bez davljenja. O sretanju ljudi i ispijanju kafa u beogradskim baštama i na obalama reka – da ne govorim. Ima nekog spokoja u tom blejanju u gradu po vrućini i bez obaveza. U kojem god kraju da živite, uvek postoji neki zgodan fićka gde čovek može da se instalira i odatle planira svoje dalje blejačke aktivnosti.

Koliko god čovek može da bude opušten i u dobrom fazonu, neljubaznost beogradske usluge ne može da izbegne. Nenaspavani dvadesetogodišnjaci u kopirnici koji beže od klijenata i na svaku vašu rečenicu prevrću očima, prodavac baterija koji ne želi da mi pokaže robu da prepoznam koja mi vrsta treba nego zaurla PA GOSPOĐO TO VAM JE KAO DA STE UŠLI U PRODAVNICU CIPELA I KAŽETE HOĆU CIPELE, BROJ,BROJ, OZNAKA MI TREBA!!!, konobar u pomodnom kafiću koji negoduje na pojedinačne narudžbe pošto, kako nam je objasnio, „i on ima noge“ – to je taj brutalni bege šmek,koji nikako nije šmekerski već totalno bezvezan.

Srećom ne nerviram se jer sam na letovanju, prilično povoljnom, smeštaj gotovo besplatan,nema cimanja, turizma, troškovi putovanja minimalni. Situacija je optimalna.A limun tako sladak.

 

 


Akademija republika


Dokumentarni film koji prikazuje vreme i društvo od 1981 do 1995 god. kroz jedan beogradski klub.
Premijera je održana u Srbiji – Beogradu u dvorani „Dom sindikata “ na festivalu dokumentarnog filma 1995 godine. Iste godine film je prikazan na festivalu u Čekoslovačkoj – Košicama . Autoru i kamermanu Zoranu Vujoviću uručeno je priznanje “ Andy Warhol “ za kameru i autentičnu atmosferu filma.

Snimatelj i autor: Zoran Vujović

koautor: Dragana Kanjevac

montaža: Jovana Krstanović

muzička slika: Miomir Grujić Fleka

muzika:
Električni Orgazam
Katarina II
Kandinski
White Rabbit Band
Kazna za uši

kompjuterska i tonska obrada: Dušan Bauk

Grafički dizajn: Sonja Radenković

Prevod na engleski: Irena Znidaršić

Koproducenti:
Veran Matić, Saša Mirković, Zoran Vujović
Izvršni producent: Ksenija Stevanović

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

učestvuju:

Milan Todorović Fič
Srđan Gojković Gile
Milan Atanasijević Mića
Miomir Grujić Fleka
Zoran Kostić Cane
Petar Mučin Pera
Milovan de Stil Marković
Petar Ilić Ćirilo
Emilija Sladojević
Vlasta Volcano Mikić
Aleksandra Ilić Aki
Miša Zmija
Caka Zi Zi
Drago
Milan Delčić Delča
Uroš Đurić UĐU
Ivan Marković Ćela
Srđan Dragojević
Zvonka
Ana
Radence

&
717 posetilaca i prijatelja

Pomogli:
Miloš Petrović
Srba Travanov
Goranka Matić
Slavoljub Živanović Zli
Bojan Žegarac
Maja Janković
Velimir Pavlović
Đorđe Kovjanić
Goran Radosavljević Čupko
Art TV


to je taj krug dvojke

Simpatična pojava da tramvaj broj 2 koji saobraća u centru Beograda ima kružnu putanju dovela je do nastanka pojma Krug dvojke. On označava uži deo centra grada i koristi se najčešće u oglasima za nekretnine. U simboličkom smislu upotrebljava  se od strane onih koji žive i deluju van tog kruga, uglavnom u pogrdnom značenju nečeg elitnog, odvojenog od naroda, nečeg što se tiče uskog kruga ljudi, dakle nebitnog, a ipak neopravdano uticajnog u javnom životu. Primećeno je, pak, da istaknuti mrzitelji  kruga dvojke pre ili kasnije se dokopaju omražene teritorije, gde se uglavnom trajno nastanjuju.
Ceo tekst…


165442_473668473309_241146_n-222x300

Srbi su izvršili prvomajski desant na Beč. Naoružani do zuba šorcevima, patikama, torbicama obešenim ukoso i magijom stvorenim evrima, prvo su pokorili H&M, pa potom ostale popularne radnje, poglavito u Mariahilferstrasse, mada su vršili upade širom grada a nisu ostali pošteđeni čak ni gradski muzeji i koncertne sale. Ako se tome doda i 180 000 Srba koji žive u Beču, može se slobodno reći da je ovih dana po glavnom gradu Austrije odjekiivao srpski jezik paralelno sa nemačkim i turističkim engleskim. Možda na jugu države stojimo loše, ali zato haramo po srednjoj Evropi.
Ceo tekst…